Jesen u ogledalu Trebišnjice

Najjužniji grad Bosne i Hercegovine prvi put sam doživio u augustu 2018. i tokom 24-satnog boravka kupio me u tolikoj mjeri da sam već tada sebi rekao kako ću mu se vratiti. I u pandemijsko vrijeme mi je stalno bilo pri vrhu liste domaćih destinacija, ali sve vrijeme je iz ovih ili onih razloga nova posjeta odlagana za neku narednu priliku.

Kad nije po planu, onda je po sudbini. Zaputio sam se na produženi vikend u Kotor, nakon što sam prethodno rezervisao smještaj i skovao detaljan plan aktivnosti. No do Kotora nisam došao iz jednostavnog razloga što sam nakon desetina prelazaka granice automobilom ovog puta na neki neobjašnjivi način zaboravio saobraćajnu dozvolu bez koje je nastavak putovanja u Crnu Goru bio nemoguć. Pošto sam s nadležnim organima na jedvite jade uspio ispregovarati da s graničnog prijelaza budem vraćen bez obaveze isključenja iz saobraćaja, počeo sam istraživati kako najprije doći do saobraćajne dozvole koja se u tom trenutku nalazila 230 km daleko kako bih nastavio putovanje ka planiranoj destinaciji, no kako bi to predugo trajalo onda sam, ne prihvatajući činjenicu da bi mini-odmor mogao propasti, shvatio kako se moje putovanje može nastaviti samo u jednom smjeru – Trebinje!

Najprepoznatljiviji simboli Trebinja kroz historiju svakako su Arslanagića most i rijeka Trebišnjica. Poput poznatijeg višegradskog, i ovaj most je zadužbina velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića. Pušten je u upotrebu 1574. godine i povezivao je centralnu Bosnu s (Herceg) Novim, koji je u to vrijeme također bio dio Bosne u sklopu Osmanskog carstva. Dobio je ime po Arslan-agi, zaduženom za naplaćivanje mostarine. Stoljećima je prkosio svim nedaćama, uključujući pokušaj rušenja u Drugom svjetskom ratu, a onda je usljed gradnje hidrocentrale na Trebišnjici potpuno potopljen 1965. godine da bi godinu poslije, nakon privremenog pražnjenja akumulacionog jezera bio rastavljen i kamen po kamen ponovo sastavljen 1972. godine u trebinjskom naselju Gradina. Legenda kaže da je u godinama prenošenja mosta bilo ponuda iz inozemstva za njegovu kupovinu, a najkonkretnija je došla iz Kanade. U ludilu rata lokalni nacionalisti su ga opet željeli srušiti 1993. godine, a zatim su ga preimenovali u Perovića most, tvrdeći da je Arslan-aga zapravo potomak Perovića.  Iako se danas formalno pojavljuje pod oba imena, i lokalno stanovništvo i gosti Trebinja oslovljavaju ga skoro isključivo imenom Arslanagića most, osudivši tako pokušaj rekreiranja povijesti na propast. S obzirom na to da je izmješten s izvorne lokacije, ne može se nažalost naći na listi historijskih spomenika pod zaštitom UNESCO, ali to nas i dalje ne sprječava da uživamo u ljepoti 92,25 metara dugog mosta i njegovoj refleksiji u kristalno čistoj Trebišnjici, koja duž cijelog svog toka kroz gradsku jezgru predstavlja najljepše ogledalo grada, posebno nadahnjujuće u jesen zbog njenih čarobnih boja.

Neposredno uz Trebišnjicu nalazi se Stari grad, srce Trebinja. Nastao je pod osmanskom vlašću krajem 17. stoljeća, a najzaslužniji za njegov razvoj bio je Osman-paša Resulbegović. Unutar njegovih zidina dao je igraditi između ostalog sahat-kulu, brojne dućane i dvije džamije, Osman-pašinu i Sultan Ahmedovu/Carevu džamiju. One predstavljaju oaze mira unutar Starog grada, kojeg karakteriše dinamična svakodnevnica popraćena grajom gostiju iz obližnjih ugostiteljskih objekata. Činjenica da je izgradnja Starog grada povjerena dubrovačkim majstorima zaslužna je za to što on predstavlja prekrasan spoj Orijenta i Mediterana. Stari grad bio je jedna od lokacija na kojoj je snimana televizijska serija „Ranjeni orao“, pa je Anđelkina kapija, nazvana po glavnoj protagonistkinji ove serije, postala  nezaobilazna lokacija za fotografiranje.

Unutar zidina Starog grada nalazi se i Muzej Hercegovine, izgrađen po želji pjesnika, diplomate i najpoznatijeg Trebinjca Jovana Dučića. Sastoji se iz arheološkog, etnografskog, historijskog i prirodnjačkog odjela, uz stalnu postavku o Jovanu Dučiću. Predstavlja jednu od najvažnijih kulturnih ustanova Istočne Hercegovine te je stoga nezaobilazna adresa za sve ljubitelje muzeja, a eksponati koje nudi itekako su vrijedni razgledanja.

Naspram zapadne kapije Starog grada obavezno treba posjetiti Platane, lokaciju jednostavno nazvanu po šesnaest vitkih platana starih preko 120 godina. Hlad njihovih raskošnih krošnji neprocjenjiv je u ljetnim mjesecima, kada je ovo mjesto idealno za predah od velikih vrućina uz sladoled i osvježavajuće piće. Dok odmarate u njihovom hladu, šarm i ljepota ovog mjesta će učiniti da pomislite kako se nalazite na nekoj ekskluzivnoj svjetskoj turističkoj destinaciji najvišeg ranga. Platani su savršen primjer kako priroda može predstavljati neodvojivi dio i suštinu urbane sredine i mnogo veći gradovi kod nas bi se po ovom pitanju mogli i trebali ugledati na Trebinje.

Najljepši panoramski pogled na grad podno planine Leotar pruža se s brda Crkvina, kojeg od 2000. godine krasi kompleks Hercegovačke Gračanice. Nastao je po želji Jovana Dučića, gdje su u skladu s njegovim testamentom naknadno smješteni pjesnikovi posmrtni ostaci. Eksterijerom i enterijerom ovaj sakralni objekt uveliko imitira manastir Gračanica na Kosovu, uz izuzetak poda koji je urađen po uzoru na manastir Svetih arhangela nadomak Prizrena. Pored manastira, tu se nalaze i restoran, vidikovac i amfiteatar, svi sa predivnim pogledom na grad. Idealno vrijeme za fotografiranje s panoramom grada u pozadini je u prijepodnevnim ili ranim popodnevnim satima, dok je predvečerje savršeno za uživanje u zalasku sunca i vrijeme kada manastir dobija toplu narandžastu boju. Pored Hercegovačke Gračanice, ovaj kraj je poznat i po hramu Svetog Vasilija, izgrađenom na temeljima kuće Svetog Vasilija Ostroškog u selu Mrkonjići, kao i manastiru Tvrdoš, čuvenom po tradiciji proizvodnje vina.

Svojim prirodnim i kulturnim bogatstvima, kao i turističkim sadržajima koji uključuju i Grad Sunca, kompleks rasprostranjen na površini od 80 hektara u sklopu kojeg se nalazi najveći aqua park na Balkanu, Trebinje predstavlja nezaobilaznu lokaciju koja se nalazi veoma visoko na listi najzanimljivijih i najljepših turističkih destinacija u Bosni i Hercegovini. Kao takvo, Trebinje zaslužuje da u njemu provedete barem produženi vikend, ako ne i ljetni odmor, a pored ljetnih mjeseci veoma privlačno za posjetiti je u proljeće i jesen, pogotovo za one koji možda nisu najveći ljubitelji ljetnih vrućina ili koji kao stanovnici sjevernijih krajeva u tim periodima žude za mediteranskom klimom i suncem. A kada ga jednom posjetite, sigurno ćete imati želju da mu se ponovo vratite. Ja sam mu se vratio, ne kada sam planirao, nego kada je bilo suđeno.