Černobilska zona radijacije – mjesto kao niti jedno drugo

Putovanja su moja radost i strast već skoro dvije decenije, ali bilo je potrebno da stignem u 31. zemlju koju sam posjetio kako bih odlučio svoja iskustva podijeliti s vama, na nagovor brojnih prijatelja. Iako je svaka država koju sam posjetio donijela dosta toga zanimljivog sa nekim od najoriginalnijih i neponovljivih lokacija, učinilo mi se da je ovo mjesto na neki svoj specifičan način ipak najposebnije. Unikat u svakom smislu te riječi.

HBO-ova serija Chernobyl pobudila je veliki interes svjetske publike 2019. godine i rangirala se među najbolje serije svih vremena prema ocjenama kritičara i javnosti općenito. Pa ipak, posjeta černobilskoj zoni isključenja 14. augusta 2021. potisnula je u mom sjećanju scene s TV ekrana i zamijenila ih svježim i stvarnim prizorima, onima koje možete i čuti i vidjeti, ali ih ni po koju cijenu ne smijete dotaknuti.

Taj subotnji dan najavljen je kao najtopliji tokom mog sedmodnevnog boravka u Ukrajini – podatak koji me nije radovao, jer u zonu radijacije ne putujete tek onako kako i kada vam se prohtije, nego u organizaciji ovlaštene lokalne agencije i slijedeći stroge kontrolne mjere koje podsjećaju na prelazak međudržavnih granica i podrazumijevaju odjeću dugih rukava, nogavica do članaka i zatvorene obuće. Uz to, kao neko ko ne voli rano ustajanje morao sam se probuditi vrlo rano kako bih stigao na polazak ekspedicije koja ne čeka nikoga ko kasni, a koji je bio zakazan za 08:00 sati. Ovaj put to nije bio problem – probudio sam se pola sata prije navijenog alarma, a najzaslužnija za to je kombinacija uzbuđenja, iščekivanja, treme i blage zabrinutosti zbog putovanja.

Vožnja od kijevskog željezničkog kolodvora prema Černobilu (ukrajinski: Чорнобиль) trajala je oko dva sata. Bila je izuzetno ugodna, na momente izazivajući osjećaj hladnjikavosti, ne zbog odredišta za taj dan nego činjenice da je naš vozač Viktor naložio klimu do te mjere da je kondenz bukvalno curio između njegovog i mog sjedišta neposredno iza. Pa ipak, znajući da je najavljen dan s temperaturom od 30°C, činilo se ugodnim akumulirati malo svježine prije nego me zapljusnu sunčeve zrake i talas vrućine. Viktora ću pak pamtiti po nečemu drugom, činjenici da je jedan od likvidatora – osoba koje su po izbijanju nuklearne katastrofe imale zadatak da pokušaju minimizirati njene štetne posljedice. Sumnjam da je Viktor prije 35 godina zamišljao kako će na mjesto černobilske katastrofe dovoziti turiste iz raznih krajeva svijeta.

Prva stanica moje grupe, koju je činilo petnaestak putnika iz Hrvatske, Koreje, Slovenije, Švicarske, Turske, Ukrajine, Venecuele i najdraže mi Bosne i Hercegovine, bio je checkpoint Ditjatki (ukrajinski: Дитятки) na ulazu u černobilsku zonu isključenja površine 4760 km², veće od površine Zeničko-dobojskog i Kantona Sarajevo zajedno, od čega se oko 55% teritorija nalazi u Ukrajini, a ostatak sjeverno od granice s Bjelorusijom. Procedura je identična onoj na ulasku u Schengen zonu: izlazite iz autobusa, u ruci držite pasoš i svoju ulaznicu za taj dan, jedno po jedno prolazite pored policajca koji pogleda malo vas, malo vašu sliku u pasošu, a onda vrlo pedantno upoređuje vaše podatke sa spiskom putnika kojeg je agencija morala dostaviti prethodni dan. Ne podudare li se vaše ime i prezime i broj pasoša sa spiska agencije sa onim koji se stvarno nalaze u pasošu, ostat ćete tu narednih osam do deset sati i čekati izlazak grupe iz zone isključenja kako biste se s njima vratili u Kijev. Progledavanja kroz prste, kao ni na stvarnoj međudržavnoj granici, nema. Jedino što je nedostajalo kako bi ova kontrola bila identična onoj na granici, na moju žalost, bio je policajčev žig u pasošu.

Po prolasku kontrole zadužili smo po dva uređaja koji toga dana imaju veliki sigurnosni, ali i zabavno-turistički značaj. Prva je dozimetar. On na kraju dana pokazuje količinu radijacije koju ste akumulirali tokom posjete zoni radijacije i samim time da li se možete bez zadržavanja vratiti u „normalan“ svijet. Druga je Geigerov brojač, žuta spravica koja me podsjetila na Nokiju 3310, samo što ova ne zvoni na nečiji poziv, nego počne pištati kada nivo radijacije pređe dozvoljenu vrijednost od 0,30 μSv (mikrosiverta).

Nakon toga, kratko smo se zaustavili u selu Zalisja (ukrajinski: Залісся), jednom od 96 napuštenih naseljenih mjesta na ukrajinskoj strani černobilske zone. Dočekale su nas scene koje podsjećaju na rat: napuštene prizemne kuće, u vrlo trošnom stanju jer već 35 godina niko ih ne održava i njihovi jedini gosti su majka priroda i životinje koje naseljavaju područje. Umjesto neke nasmijane babuške koja je krenula nahraniti piliće, na pragu svake kuće vas dočekuje intenzivni miris vlage. Lokalna prodavnica, vrtić i dječiji tobogani su jednako zarasli u zelen, tu su tek da vam u glavu utuve pitanja šta je li je s dječicom koja su se nekada tu igrala, da li su uopće živa dočekala raspad SSSR-a i drže li danas u fioci pasoš Ukrajine, Rusije, ili neke treće, po mogućnosti zapadne zemlje, gdje su mnogi otišli ne zbog nuklearne katastrofe, nego zbog privrede koja je iz Ukrajine raselila više ljudi nego eksplozija nuklearnog reaktora broj 4. Poput nijemih kuća, Geigerovi brojači još uvijek šute.

Samo kratka vožnja nas je dijelila od dolaska u Černobil. Put koji vodi do grada bi se mogao okarakterisati kao svježe asfaltirani, što jasno ukazuje na to da u ovom području možda nema života, ali i dalje ima živih. Černobil je danas povremeni dom za oko 3000 ljudi koji tu dolaze po zadatku u smjenama od po 15 dana ili četiri radna i tri neradna. Oni brinu o administrativnim poslovima, ali ponajprije o sigurnosti – fizičkoj i radijacijskoj. Fizička podrazumijeva očuvanje zone radijacije neprobojnom u odnosu na sve brojnije ilegalne ulaske radoznalih, a koji krećući se šumskim putevima da bi izbjegli snage sigurnosti mogu vrlo lahko pokupiti više radijacije od dozvoljene količine. Radijacijska sigurnost podrazumijeva nastavak redovnih mjerenja nivoa radijacije, „čišćenje“ područja i staranje o tome da se ona kroz stalno unapređenje sigurnosnih mjera i popratnih mehanizama zadrži tu gdje će biti pod budnim okom. Drugim riječima, oni su tu da Pandorinu kutiju drže zaključanom. Kao da nije dovoljno što ti ljudi rade na ovako sablasnom mjestu, oni i nisu toliko slobodni iako su ovdje došli slobodnom voljom. Tokom boravka u zoni radijacije mogu boraviti i spavati samo u kolektivnim spavaonama, a kretanje im je ograničeno od 22:00 do 07:00 sati. Kao da bi imali gdje otići u kasne noćne sate. I u Černobilu Geigerovi brojači šute, tako da sva priča o radijaciji i dalje zvuči apstraktno, daleko. Sa Turčinom Ismailom se već šalim kako smo džaba došli i da radijacija ne postoji.

Ipak, u gradu čija je glavna ulica potpuno prazna, radijacija počinje da dopire do vas na mentalnoj osnovi. Ta ista glavna ulica oivičena je drvoredima stabala čije krošnje već nose suho jesenje lišće iako je tek sredina augusta. U središtu grada nalazi se skromni spomenik Vladimiru Iljiču Lenjinu, za kojeg mnogi kažu da je posljednji u Ukrajini, iz prostog razloga što tamo nema nikoga kome bi smetao. A nedaleko od njega, lokalitet zbog kojeg vas prožimaju i jeza i toplina i strah i poštovanje – spomenik naizgled pretenciozno posvećen „herojima koji su spasili svijet“. Podignut je u čast vatrogasaca i rudara koji su nakon inicijalne eksplozije nuklearnog reaktora 4 u danima i sedmicama koji su uslijedili spriječili novu eksploziju, mnogo većih razmjera, kao i dopiranje radijacije u sliv Crnog mora. Pored lokalnih i vatrogasaca iz obližnjih područja koji su predstavljali prvu liniju odbrane, spomenik ističe i žrtvu rudara koji su došli iz Tule u Rusiji i Donbasa u Ukrajini, kako bi se kopanjem tunela ispod reaktora – drugim riječima ispod aktivnog žarišta radijacije – stvorili preduslovi za njegovo hlađenje i dugoročno osiguravanje.

Ti ljudi su ostavili svoje porodice, znajući da se možda neće nikada vratiti kući, ručno kopajući na 50°C tunel dužine 168 metara. Bio je to posao za koji je sovjetska vlast, žureći da problem stavi pod kontrolu, predvidjela tri mjeseca rada, a koji je završen za rekordnih šest sedmica, govoreći najbolje o spremnosti malog čovjeka da pruži sve što je u njegovoj moći kako bi spasio druge, čak i po cijenu vlastitog zdravlja. Neki od njih se doista nisu vratili kući, neki su umrli kasnije, veoma sporo od posljedica radijacije, ali svi oni su dali doprinos u očuvanju i do 300 miliona života, jer nova eksplozija bi po procjenama stručnjaka svoj talas smrti proširila i do Francuske, a o destrukciji u vidu radijacije mora da i ne govorimo. Kada to spoznate, posveta spomenika „herojima koji su spasili svijet“ odjednom uopće ne zvuči pretenciozno, naročito imajući u vidu ajet iz Kur’ana koji kaže da onaj ko spasi jedan nedužni život kao da je spasio cijeli svijet. A ovi ljudi su spasili cijeli svijet. Tačnije, oko 300 miliona svjetova.

Više mi nije do šale. Prije bih rekao da mi je stala knedla u grlu dok razmišljam o strahu s kojim su ti heroji pristupali svojim obavezama, ali i odlučnosti da po svaku cijenu spriječe još veću katastrofu. Već do ovog momenta, kofer sjećanja iz zone radijacije bio je prilično popunjen. No ispostavit će se da je sve viđeno do tog trenutka bilo samo jedan odličan uvod u ono što je uslijedilo u popodnevnom dijelu izleta – Pripyat: ukrajinski grad duhova…