Čarolija grada koji nestaje

Ljubiteljima putovanja s naših prostora Venecija je vjerovatno jedna od prvih inozemnih turističkih destinacija – geografska blizina i brojni turistički aranžmani čine je veoma dostupnom, a ono što nudi se ipak ne može pronaći nigdje drugdje. Moj prvi dojam o ovom gradu iz daleke 1998. godine bio je daleko od lijepog. Kiša i sivi oblaci bili su glavni krivci za to. Svaka naredna posjeta, od ukupno četiri do sada, potvrdila je zašto svakom gradu treba dati barem drugu šansu, ali i zašto neki od njih zaslužuju da im se vraćamo.

Ključni izazovi i mane

Venecija je grad za kojeg se desetljećima tvrdi da nestaje. Svi znamo da je jedan od gradova koji bi mogao platiti najveću cijenu globalnog zagrijavanja i podizanja nivoa svjetskog mora. Nekada je more bilo njen najveći saveznik i zahvaljujući njemu se razvila do nivoa nositeljice nadimka Serenissima (Presvijetla). U međuvremenu, ono je postalo njena omča oko vrata i najveći neprijatelj, ili barem jedan od dva, konstantna prijetnja koja posljednjih godina prilikom sve učestalijih poplava šalje svoje prijeteće poruke.

Drugi ogromni problem Venecije smo mi – turisti. U vremenu kada se politike upravljanja gradovima isuviše fokusiraju na ostvarivanje materijalne dobiti, eksploatacija Venecije u turističke svrhe prešla je sve granice. Hrle joj horde ljudi tokom cijele godine, a njena turistička sezona ne postoji jer traje neprekidno, svaki dan, uz vrtoglavi prosjek od 80.000 turista na dnevnom nivou u gradu čiji povijesni centar (Centro Storico) ima oko 50.000 stanovnika. Venecija je muzej na otvorenom s čijom gustom koncentracijom turističkih atrakcija se teško može nositi bilo koji grad na svijetu, ali se čini da zbog toga plaća previsoku cijenu jer je pretvorena u svojevrsni tematski park, s jedinom razlikom u odnosu na većinu drugih što nije zasnovana na nekoj fantaziji nego na realnosti onoga što ona jeste, jer Venecija sama po sebi je velika fantazija. Grad mostova je tako s plimom turizma donio eroziju kvaliteta života za lokalno stanovništvo, ali i upitnost njene egzistencije u obliku u kojem je poznajemo do danas. Stoga i ne čudi da će od 1. januara 2023. svi turisti koji dolaze posjetiti grad, a nemaju u njemu smještaj, morati platiti ulaznicu za ulazak u grad u visini od 3 do 11 dolara, ovisno o danu odnosno dijelu godine u kojem ga posjećuju. Da li će to biti dovoljno da grad odahne? Zasigurno neće.

Ipak, uprkos svim njenim manama, koje pored velikih gužvi mogu uključivati povremeno neprijatni miris njenih kanala, naizgled beskonačnu restauraciju nekih od glavnih gradskih atrakcija, (pre)visoke cijene određenih usluga ili restorane među kojima su neki cijenama ili kvalitetom hrane prave turističke zamke, Venecija zavređuje da joj se čovjek vraća, jer svaka posjeta je novi nezaboravni doživljaj.

Magnetska privlačnost

Kao mjesto gdje su se stoljećima ideje Zapada i Istoka susretale kroz trgovinu, arhitekturu i ideje, taj čudesni skup otoka i kanala koji iz zraka podsjeća na ribu sa svojom nevjerovatnom poviješću je mjesto poput niti jednog drugog u svijetu. Posebno impresivni svjedoci protoka vremena i mletačke moći su glavne gradske atrakcije, kao što su bazilika sv. Marka, Duždeva palata (Palazzo Ducale) i Sat kula (Torre dell’Orologio). Iako se nalaze jedna pored drugih, svaka od znamenitosti rađena je u drugom vremenu i arhitektonskom stilu.

Bazilika sv. Marka iz 11. stoljeća je jedan od najbolje očuvanih predstavnika bizantijske arhitekture u Evropi. Zbog raskošnog stila i pozlaćenih mozaika koji demonstriraju venecijansku moć, često se naziva Crkva od zlata (Chiesa d’Oro). Danas je ona najprominentnija venecijanska građevina u čijoj ljepoti možete uživati samo djelimično, jer su njeni dijelovi skriveni iza građevinskih skela zbog restauracije objekta.

S jedne strane bazilike, one okrenute ka obali, gordo stoji masivna Palazzo Ducale, gotička palata građena od 1309. do 1424. godine, danas najbolje posjećeni venecijanski muzej. Njezin niz arkada u središnjem dijelu zgrade najljepši je arhitektonski element kojeg Venecija nudi i uz gondole moja prva asocijacija na grad. U njenim zidinama mogu se pronaći rijetka preostala Lavlja usta (Bocca di leone), svojevrsni poštanski sandučić u koji su građani mogli anonimno ubacivati svoje pritužbe na pojave u društvu, a koje su pažljivo razmatrane i nekada čak rezultirale teškim kaznama po one koji su narušavali stabilnost zajednice.

Za palatu se veže i jedna od najpoznatijih venecijanskih legendi, ona o posebno inspirativnom Mostu uzdaha (Ponte dei Sospiri), s kojeg su zatvorenici posljednji put pogledavali nebo prije nego su prelazeći preko Rio del Palazzo završavali u zatvoru, nakon kojeg je nerijetko slijedila i smrtna kazna. Njegova simbolika zadivila je mnoge pa tako i poslužila kao inspiracija pjesniku Lordu Byronu, kompozitoru Jacquesu Offenbachu, ali i čuvenom američkom arhitekti H.H. Richardsonu, koji je prilikom dizajniranja zatvora Allegheny u Pittsburghu također uvrstio svoju verziju mosta uzdaha.

Na suprotnoj strani od bazilike sv. Marka nalazi se Sat kula (Torre dell’Orologio), građena u renesansnom stilu u 15. stoljeću, koja pomoću višestrukih koncentričnih brojčanika istovremeno pokazuje vrijeme, aktuelni znak u zodijaku, Mjesečeve mijene i Sunce. Tako ove tri impresivne građevine, jedna nadomak druge, svaka od njih građena u posebnom stilu, poput vremeplova prikazuju višestoljetnu moć i raskoš Venecije.

Magija sporednih uličica

Ipak, Venecija je puno više od njenih glavnih znamenitosti za koje su skoro svi čuli i o kojima svako ponešto zna. Najljepši, onaj intimniji doživljaj Venecije, ukoliko je takav u gradu okupiranom turistima uopće moguć, ostvarit ćete ako se otisnete od glavnih turističkih ruta i ne osvrćući se na mapu lutate duž nekih od njenih 177 kanala i prelazeći preko nekih od ukupno 391 mosta. Mnogi od njih nude mir i tišinu, priliku za fotografiju bez nepoželjnih osoba na istoj i osjećaj povratka u neko drugo vrijeme. Poželite li se vratiti glavnim gradskim znamenitostima, lahko ćete ih pronaći jer na većini uglova venecijanskih uličica nalaze se znakovi koji strelicama pokazuju smjer Trga sv. Marka, najvećeg i najraskošnijeg gradskog mosta Rialto ili željezničke stanice Santa Lucia. Usput ćete moći uživati u desetinama prodavnica s čuvenim karnevalskim maskama ili predmetima od murano stakla.

Zahvaljujući mostovima koji najčešće imaju oblik luka i stepenaste prelaze, Venecija je danas grad bez automobila, motocikla ili bicikla i to je također jedna od karakteristika koje ovaj grad čine posebnim. No, nije oduvijek bilo tako. Prije petstotinjak godina njeni mostovi bili su najčešće potpuno ravni i građeni od drveta pa su preko njih bez ikakvih problema prelazile kočije i konjanici. Tek početkom 16. stoljeća, uz povećani vodeni saobraćaj duž gradskih kanala, koji je gradu osiguravao mnogo veće bogatstvo nego prijevoz ljudi i roba kočijama i konjima, ukazala se potreba za gradnjom kamenih mostova u obliku lukova. Tako je Venecija dobila brojne gondole i čamce, koje drugi gradovi nemaju, a odrekla se oblika saobraćaja koje drugi gradovi imaju, namjerno zauzimajući drugačiji kurs koji je dodatno izdvaja.

Zbog njene povijesti, arhitekture, umjetnosti, brojnih kanala, čamaca, gondola i mostova, zbog posebne atmosfere i načina života koji se čini kao da je s druge planete, zbog njene dostupnosti i blizine, Venecija zaslužuje da se nađe na vrhu vaše bucket liste ukoliko ste među onima koji je još uvijek nisu posjetili. A i ako jeste, zbog svega navedenog zaslužuje da joj se vratite, makar još jednom, dok njena čarolija još uvijek traje.