Kako je moj tekst došao do miliona ljudi

Kada sam pokrenuo blog, odlučio sam se fokusirati na vlastita iskustva i zapažanja s putovanja, ali ovaj put ću napraviti presedan. Iskreno, osjećam se prilično ponosno jer su moj tekst pročitali – milioni ljudi širom svijeta!!!

Pratio sam političko-sigurnosnu situaciju u Ukrajini koja je prijetila da preraste u otvorenu agresiju Rusije i 22. februara 2022. podijelio sam na Facebook profilu, a zatim i na mom blogu, priču o Holodomoru, historijskom događaju iz 1930-ih koji je uveliko odredio odnos ukrajinskog naroda prema politici zvanične Moskve. Iako mi se tokom boravka u Ukrajini prošlog ljeta svidjelo mnogo toga, dvije tragedije iz njene historije su me motivirale da prema toj zemlji osjetim dodatne simpatije i suosjećanje: Černobil i Holodomor. Nakon što sam prilikom posjete Ukrajini saznao više o Holodomoru i zlu koje je zvanična Moskva nanijela ukrajinskom narodu, očekivao sam da će ruska invazija koja je najavljivana sedmicama i započela dva dana nakon moje objave naići na hrabri i žilavi otpor Ukrajinaca do zadnje kapi krvi. Znajući da je malo ljudi na našim prostorima uopće čulo za Holodomor, osjetio sam potrebu da svojim čitateljima predočim najmračniju epizodu ukrajinsko-ruskih odnosa.

Priča je privukla neobično veliku pažnju, imajući u vidu da ljudi kod nas bježe od čitanja i preferiraju videosadržaje – na osnovu broja reakcija i dijeljenja na Facebooku te statističkih podataka o posjećenosti na mom blogu, već nakon nekoliko dana bilo mi je jasno da ju je putem ta dva medija pročitalo par desetina hiljada ljudi.

Ali, sa osjećajem satisfakcije došla je i ona neprijatna strana – prijatelji su mi počeli ukazivati na niz objava mog teksta kojeg su odjednom potpisivali drugi “autori”, iako je zapravo bio ukraden od riječi do riječi. Neki od njih su čak preuzeli i emojije s mog Facebook posta. Da stvar bude gora, djelimično modifikovan tekst se našao i na jednom veoma posjećenom regionalnom portalu.

S obzirom na to da već sedamnaest godina podučavam svoje učenike o važnosti poštivanja tuđeg intelektualnog vlasništva i plagiranju kao jednom od najprljavijih oblika krađe, uz aktivnu podršku prijatelja pokušao sam zaustaviti dalje plagiranje. Komunikacija sa nekim od djelitelja objave urodila je plodom – upućivali su izvinjenja, priznavali svoju pogrešku, pitali kako je mogu ispraviti. Nažalost, iako očekivano, bilo je i onih neotesanih koji su pribjegavali uvredama pljujući tako po riječima njihovih bližnjih koji su ih pokušavali prikazati dobrim i čestitim ljudima.

Prelazak preko Atlantika

Tu tek počinje: prijateljica mi je dojavila da je moj post ukraden i objavljen ni manje ni više u SAD-u, ovaj put od riječi do riječi preveden na engleski jezik. Odem na profil osobe La Detra White iz Atlante – moj tekst ima preko 4.800 dijeljenja. Poslije cijelog lanca poruka mojih dragih prijatelja kojima sam mnogo zahvalan, La Detra prepoznaje propust i navodi me kao autora. Zapitao sam se tada da li je moj članak završio još negdje. Nakon par sati istraživanja, imao sam šta da vidim: Boris Bacvic sa Floride – preko 12.000 dijeljenja teksta. Ili Busta Troll, također preko 12.000 shareova. A onda dolazi on, apsolutni šampion, barem među onima koje sam uspio otkriti: Joe Becigneul, koji, kakve li ironije, radi za St. Albert Catholic Schools u Kanadi – “kolega” Joe je skupio preko 109.000 dijeljenja teksta! Mog teksta. Za razliku od njih, izvjesni gospodin Charles Goadby iz Ujedinjenog Kraljevstva me ne samo pronašao i naveo kao autora, nego je sa mnom podijelio i podatak sa svog Facebook pagea prema kojem je tekst o Holodomoru vidjelo preko 1,2 miliona ljudi za manje od pet dana!

Pored gore navedenih, pronašao sam objave i na tumblr profilima, forumima, blogovima i portalima, među kojima je jedan prepoznao i ispravio pogrešku ukazujući na to da je ranije spomenuti “drug Boris” zapravo samo preveo moj tekst. Ipak, vrhunac ironije vjerovatno je ovaj: St. Thomas Church, koja pripada Church of England, uredno je okačila moj tekst na objavi koju su nazvali Molitva za Ukrajinu. Ljudi koji u molitvi predvode druge, u svoju “molitvu” stavili su moj tekst bez mog znanja. Valjda su zaboravili da On sve vidi.

Razumljivo mi je da me mnogi od gore nabrojanih nisu pitali za dozvolu da podijele tekst jer vjerovatno ni ne znaju da je moj, s obzirom da je promijenio toliko ruku, no to ne mijenja činjenicu da su se neki ponijeli kao obični plagijatori! Jer ako ljudi ne znaju čiji je neki tekst, trebaju napisati barem da im autor nije poznat, umjesto da ga objavljuju kao svoj. Ipak, u svom tom lopovluku su mi učinili i svojevrsnu uslugu.

Naime, uzmemo li u obzir samo broj dijeljenja teksta kod osoba koje sam izdvojio, a onda na to dodamo vjerovatno i hiljade dijeljenja sa profila onih koji su tekst podijelili od njih, kao i mnoge koji su ga pročitali bez daljeg dijeljenja te priključimo brojke sa stranice Charlesa Goadbyja, nameće se jednostavan zaključak: milionima ljudi sam održao sam kratki čas historije i otvorio oči o jednom užasnom događaju o kojem nisu mogli učiti u školi. Njegove su tragične posljedice u najmanju ruku u rangu holokausta i nedvosmisleno barem djelimično objašnjavaju zašto se Ukrajinci tako hrabro bore za svoju slobodu i nezavisnost pred naletima druge najsnažnije vojske svijeta!

Spoznaja da ste uspjeli doprijeti do miliona ljudi je itekako dobar osjećaj, jer naše znanje vrijedi samo onoliko koliko ga prenosimo drugima. Stati u kraj plagiranju i krađama tuđeg intelektualnog vlasništva u cyber prostoru praktično je nemoguće, ali mogu se barem potapšati po ramenu i reći: “Bravo! Napisao si doista odličan i poučan tekst.”

Слава Україні!