Na iftaru kod sultana

Otkako sam prvi put kročio u veliki park između Hagia Sophije i Plave džamije sultana Ahmeta 2008. godine, smatram ovo mjesto jednim od najljepših koje sam ikad vidio. Skoro je nemoguće pronaći mjesto na kugli zemaljskoj koje mogu uporediti s ovim prostorom gdje zelenilo lijepo uređenog parka, žubor vode centralno locirane fontane i simetrija dviju bogomolja čija grandioznost i estetika reflektuju njihovu svevremenost istovremeno odaju dojmove vreve i mira, odnosno ovozemaljske i onosvjetske ljepote koja ostavlja bez daha.

Kako moja prijateljica Merima zna reći, iako je ovo mainstream mjesto s najviše turističkih slika iz İstanbula, jednostavno je previše lijepo i kao takvo s lahkoćom odolijeva svakom klišeu. Toliko je posebno da i oni koji traže nešto drugačije ili originalno ovdje zapravo rado pristaju biti dio mainstreama ili turističkog urneka sa reklama putničkih agencija.

Kada sam se prvu večer ovogodišnjeg ramazana s prijateljem Emirom našao u İstanbulu, nismo imali puno dileme gdje ćemo dočekati iftar. Mjesto kojim su stoljećima koračali sultani bilo je naš neupitni izbor. Više od pola sata prije iftarskog vremena, uočili smo redove gostiju pred popularnim restoranima. Neki su tražili mjesto za sjesti, a neki hranu za ponijeti. Ovi redovi neodoljivo su me podsjetili na redove za somune tokom ramazana u Bosni i Hercegovini.

Kako se vrijeme iftara bližilo, broj ljudi na trgu i u parku postajao je sve veći. Neki su, poput nas dvojice, zauzeli klupe, a neki su na travu prostrli dekice i vršili posljednje pripreme. Bilo je onih koji iftar čekaju samo sa simitom ili pečenim kukuruzom i čajem u rukama tek što su ih kupili, ali i onih koji su donijeli šerpe, lonce, tanjire, sa svim slijedovima jela od supe do deserta. Nas dvojica opredijelili smo se za tavuk dürüm, odnosno rolovani pileći döner, sa ayranom i vodom. Klasično je to tursko jelo koje možete pronaći na svakom uglu, ali u ovakvoj noći i ambijentu tako posebno i ukusno, kao nijedno prije iako ste ih jeli mnogo, jedno od onih čijeg se mirisa i ukusa sjećate i godinama poslije. Bogatstvo nekada doista leži u jednostavnosti, jer u tim trenucima i na tom mjestu taj dürüm mi izgleda ljepše nego ijedno drugo jelo koje bih mogao zamisliti. Pored prisustva lokalnih ljudi svih generacija, stazama parka kruži i značajan broj inozemnih turista na čijim licima se ogledaju znatiželja i simpatije prema onome što vide. Televizijske kuće sa svojim javljanjima uživo neizostavni su dio ambijenta. Ipak je ovo prva ramazanska večer u ovoj godini.

Za razliku od našeg podneblja i pucnja iz ramazanskog topa, vrijeme iftara ovdje označava ezan, nakon čijeg početka se odmah oglašava top. Pravi pravcati top. Vojni. On se ne oglašava jedanput, nego dvaput, dok ezani odjekuju s dvije najčuvenije džamije Evrope. Hagia Sophia okićena je natpisom koji kaže “Nema boga osim Allaha”, dok Plavu krase riječi “Islam je prava vjera”.

Poseban doživljaj tokom ovogodišnjeg ramazana u İstanbulu je teravih namaz u Hagia Sophiji, dodatna večernja molitva koja se praktikuje samo u vrijeme ramazana, iz razloga što je ovogodišnji sveti mjesec muslimana prvi nakon 88 godina u kojem se u Hagia Sophiji obavlja teravih namaz poslije skoro cijelog stoljeća u kojem je ova monumentalna bogomolja korištena kao muzej. Iako sam posjećivao Hagia Sophiju i dok je bila muzej, a i otkako joj je ponovo vraćena funkcija džamije, uključujući i džuma namaz petkom, nikad do ove večeri je nisam vidio u svečanijem izdanju.

Puna kao košnica, nakon skoro devet desetljeća ponovo je u ramazanskoj noći okupila hiljade vjernika sa različitih strana svijeta. U tim trenucima, ne možete da ne pomislite koliko je samo miliona ljudi posjetilo ovu bogomolju i pod njenom čuvenom kupolom upućivalo riječi molitve Svevišnjem tokom proteklih 1485 godina. Nisam jedini koji je impresioniran ambijentom – i drugi posjetitelji, uključujući domaće stanovništvo, pod jakim su dojmovima pa svojim mobitelima pokušavaju ovjekovječiti djelić atmosfere u blagoslovljenoj noći svetog mjeseca.

Po završetku teravih namaza, rijeke vjernika izlaze iz džamije, a mnogi od njih se upućuju ka obližnjim restoranima i slastičarnama, poput Emira i mene, koji jedva pronalazimo slobodan sto na trećem spratu slastičarne Mado gdje uživamo u ukusima turskih baklava, sladoleda i čaja zaokružujući tako veoma posebnu večer koja je donijela pravu gozbu kako za čula tako i za dušu.