Deset stvari koje niste znali o Černobilu

Prije godinu dana sam prilikom posjete Ukrajini uspio obići černobilsku zonu isključenja, uključujući lokalitet nastradale nuklearne elektrane Vladimir Lenjin i obližnji grad Pripjat, a svoje dojmove o ovom nesvakidašnjem mjestu sam donio u tekstovima Černobilska zona radijacije – mjesto kao niti jedno drugo i Ukrajinski grad duhova. Iako je posljednjih godina nakon HBO-ove serije Černobil priča o katastrofi 26. aprila 1986. i njenim posljedicama ponovo došla u žižu interesovanja, postoje uvijek informacije i činjenice o ovom mjestu koje javnosti promaknu. U rubrici Jeste li znali? vam donosim deset takvih.

Ulaz u Černobil

Izvorno ime Černobila je zapravo Čornobil, a označava divlji pelin (lat. Artemisia vulgaris). Riječ je o biljci koja se, gle paradoksa, istovremeno smatra i korovom i ljekovitom. Ime Černobil je njegova ruska inačica. S obzirom na to da je ruski bio dominantni jezik SSSR-a, taj se naziv proširio i u druge jezike svijeta, naročito nakon katastrofe 1986. godine. Ipak, na ulazu u grad stoji izvorni ukrajinski naziv Чорнобиль.

Pogled na nuklearnu elektranu

Eksplozija nuklearnog reaktora broj 4 nije značila kraj rada nuklearne elektrane Vladimir Lenjin. Zbog nedostatka električne energije u SSSR-u, ona je nastavila raditi i nakon katastrofe. Reaktor broj 2 je stavljen van upotrebe nakon požara na jednoj od turbina 1991. godine. Najstariji je rastavljen 1996. godine nakon sporazuma ukrajinskih vlasti i međunarodnih organizacija. Jedini preostali je svečano isključio tadašnji predsjednik Ukrajine Leonid Kučma lično 15. decembra 2000. godine, čime je nuklearna elektrana Černobil zvanično prestala s radom. Tako su postrojenja nuklearne elektrane proizvodila elektičnu energiju više od 14 i po godina nakon katastrofe.

Na mnogim mjestima nivo radijacije uveliko prelazi normalnu vrijednost od 0,30 μSv

Prema istraživanju Roberta Bakera objavljenom u Journal of Nuclear Medicine, u mjesecima nakon katastrofe u svijetu je zabilježeno povećanje u broju abortusa u odnosu na višegodišnji prosjek za čak 150.000!  Smatra se da je ovo izuzetno uvećanje u broju abortusa bilo produkt straha od toga da bi novorođena djeca mogla imati razne fizičke ili intelektualne anomalije. Ovaj strah se u osnovi pokazao neopravdanim, jer čak ni u SSSR-u nije zabilježen značajan porast takvih slučajeva, uključujući Ukrajinu i Bjelorusiju koje su najviše pogođene katastrofom. Štaviše, černobilski likvidatori, pripadnici službi koji su na terenu radili na raščišćavanju kontaminiranih područja i ograničavanju efekata radijacije, u godinama koje su slijedile su postajali roditelji djece bez nedostataka koji bi se povezivali s izloženošću njihovih očeva radijaciji. Naravno, ovo se odnosi na one likvidatore koji su uspjeli preživjeti efekte radijacije, a takvih je bila većina. Također, suprotno vjerovanju mnogih, životinje koje i dan-danas žive u zoni isključenja izgledaju potpuno normalno. Nema tu troglavih lisica ili pasa s neparnim brojem nogu.

Brjuhanov, Djatlov i Fomin tokom suđenja (Izvor: Sputnik)

U čuvenoj HBO-ovoj seriji Černobil smo mogli gledati kako je za nuklearnu katastrofu okrivljen Anatolij Djatlov, zamjenik glavnog inžinjera elektrane, jer nije u potpunosti slijedio sigurnosne protokole prilikom izvođenja sigurnosnog testa. Zajedno s njim na po deset godina zatvora su osuđeni i glavni inžinjer Nikolaj Fomin i direktor elektrane Viktor Brjuhanov. Djatlov se branio tvrdnjama da elektrana nije izgrađena u skladu sa sigurnosnim standardima. S obzirom na to da je obolio od raka, pušten je iz zatvora 1990. godine, a umro je pet godina poslije. Naknadnim istragama je utvrđeno da su usljed pritisaka vrhovnih sovjetskih vlasti da elektrana bude što prije izgrađena doista napravljeni propusti u njenoj izgradnji. Drugim riječima, čini se da je katastrofa bila neizbježna, a da je Djatlov bio samo čovjek koji je na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme pritisnuo pogrešno dugme. Vlasti SSSR-a su uvijek negirale bilo kakvu odgovornost sistema, a čangrizavi Djatlov, čuven po rečenici „Not great, not terrible“ im je savršeno poslužio kao žrtveni jarac. Vlast je tako željela sačuvati svoje fotelje, a zatim i ugled države i povjerenje naroda u istu, ali se ono rapidno počelo osipati.

Središte Pripjata danas

Nakon katastrofe u Černobilu iz obližnjeg grada Pripjata evakuirano je oko 50.000 civila. Evakuacija je započela tek 36 sati nakon eksplozije reaktora 4 jer ni sovjetske vlasti nisu bile svjesne razmjera katastrofe. Nakon što je donijeta odluka o njenoj provedbi, kompletna evakuacija je provedena za svega tri sata. Pedesetak kilometara istočno od Černobila vlasti su izgradile potpuno novi grad, Slavutič, s ciljem da tamo nasele evakuisano stanovništvo Černobila. Prilikom odabira lokacije birale su mjesto koje je željeznicom povezano s Černobilom, kako bi radnici na preostalim reaktorima elektrane lakše išli na posao, jer su oni još bili u upotrebi. Blizina moćnog Dnjepra je značila i osigurano napajanje grada pitkom vodom. Prvi stanovnici Slavutiča su stigli u oktobru 1988. ali se tu naselilo manje od četvrtine stanovnika Pripjata, njih 11.364. Njihovo povjerenje u vlasti nakon katastrofe očito nije bilo veliko i svoju budućnost su odlučili potražiti dalje od mjesta koje je prije tragedije obećavalo svjetlu budućnost.

Kontrolni punkt na ulazu u zonu isključenja

Černobilska zona isključenja otvorena je za posjete 2011. godine, a nagli porast u broju posjetitelja zabilježen je nakon HBO-ove serije Černobil. Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenskij je 2019. godine najavio da će u ovaj dio zemlje zbog njegovih turističkih potencijala biti udahnuta nova prilika za život. Posjete su se do ruske agresije na Ukrajinu realizirale uz strogu kontrolu državnih organa, onim putevima i stazama i u skladu s mjerama koje posjetiteljima garantiraju da njihovo zdravlje tokom boravka neće biti narušeno. Legalan ulazak u zonu isključenja bio je moguć samo ukoliko uz sebe imate pasoš, kao da se radi o prelasku međunarodne granice.

Nivo radijacije u neposrednoj blizini reaktora 4 je danas „tek“ tri i po puta viši od normalnog

Posjeta Černobilskoj zoni isključenja je (do agresije na Ukrajinu bila) potpuno sigurna. Ukoliko ste slijedili upute vodiča i kretali se stazama i površinama koje su za to planirane, količina radijacije kojoj ste izloženi za vrijeme jednodnevnog boravka u ovom području jednaka je količini radijacije koju „pokupite“ tokom jednosatnog leta putničkim avionom. Ali neke najjednostavnije stvari poput sjedenja na tlu ili dodirivanja praktično svih površina su potpuno zabranjene, kako bi rizik od toga da pokupite radioaktivne čestice bio sveden na minimum.

Prolazak kroz skenere koji kontrolišu nivo radijacije

Prilikom posjeta Černobilu svaki posjetitelj oko vrata nosi uređaj koji mjeri količinu radijacije kojoj je bio izložen tokom boravka u zoni isključenja. U slučaju da vrijednost prelazi dozvoljenu, posjetitelj se zadržava u zoni isključenja dok se ne oslobodi „viška radijacije“. Dodatna mjera osiguranja je i prolazak kroz svojevrsne skenere koji mogu utvrditi i da li se nedozvoljena količina radioaktivnih čestica eventualno nalazi na odjeći ili obući posjetitelja.

Poštanski sandučić sa grbom SSSR-a

2016. godine registrovano je 187 povratnika u nekadašnja sela oko nuklearne elektrane Černobil. Neki od njih su se vratili u svoje domove već godinu poslije same katastrofe i tu proveli sve godine koje su slijedile. Iako njihov povratak nikada nije zvanično odobrila, država ovim ljudima, mahom starcima, omogućava da svakog mjeseca dobiju svoju penziju putem pošte kao i da kupe osnovne životne namirnice iz mobilne prodavnice u obliku kamiona koji jednom u dvije sedmice posjeti njihova sela.

Čuveni luna park u središtu Pripjata

Na početku agresije na Ukrajinu 24. februara 2022. godine ruska vojska je iskoristila skoro nenaseljenu i potpuno nebranjenu zonu isključenja kao prostor preko kojeg će pokušati najprije stići do Kyiva, zračnim putem udaljenog svega 95 km od Černobila, kako bi prijestolnicu zauzeli u što kraćem roku. Nakon neuspjeha u ostvarivanju te namjere, ruski vojnici su na više lokacija u zoni isključenja kopali rovove s ciljem formiranja borbenih linija, čime su vjerovatno bili izloženi povećanom nivou radijacije, jer veliki dijelovi zone isključenja, poput Crvene šume, nakon katastrofe nisu nikada tretirani smjesama za reduciranje kontaminacije tla, kao što je to rađeno u Černobilu i na lokalitetu elektrane. Par sedmica nakon kopanja rovova, ruske trupe su se u potpunosti povukle iz zone isključenja i preko granice vratile na teritorij Bjelorusije. Prema procjenama stručnjaka, vojnici koji su radili na kopanju rovova bi mogli osjećati negativne posljedice po zdravlje zbog nekontrolisane izloženosti povećanoj radijaciji.

You may also like...

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *