Ukrajinski grad duhova

Tekst je nastavak posta Černobilska zona radijacije – mjesto kao niti jedno drugo

Drugi dio jednodnevne posjete černobilskoj zoni isključenja je donio stvarnu kulminaciju izleta. Poslije Černobila (ukrajinski: Чорнобиль), uslijedio je obilazak radara Duga (ukrajinski: Дугa), što u prijevodu znači luk ili krivulja. Radi se o metalnoj konstrukciji dužine 700 i visine 150 metara. Duga je bila jedan od tri radara koji su za cilj imali ranu registraciju ispaljenih balističkih projektila s teritorija pod kontrolom NATO saveza u smjeru SSSR-a u vrijeme hladnog rata. Danas je Duga samo podsjetnik na neka stara vremena, a zbog svoje mase od 16.000 tona ostat će da prkosi meteorološkim uvjetima jer njeno bi rušenje eksplozivom doslovno izazvalo zemljotres ozbiljnih razmjera. Gigantska struktura impresivnih proporcija od svoje konstrukcije 1976. do završetka hladnog rata nikada nije zapravo radila u svom zamišljenom kapacitetu, podsjetivši me tako na tunel ARK D-0 kod Konjica, podzemni aerodrom Željava kod Bihaća ili bunkere rasute po Albaniji. Svi su imali za cilj da odbrane socijalističko-komunističke režime od eventualnih napada NATO kapitalista, a opet su svi ti režimi pali. Žali Bože milijarde dolara uložene u projekte koji su se pokazali kao promašeni produkti paranoje dok je tim zemljama istovremeno nedostajala osnovna životna i razvojna infrastruktura, poput autoputeva.

Odatle smo se zaputili ka nuklearnoj elektrani Vladimir Lenjin u Černobilu. Već je bilo oko podneva i onako, iz čista mira odjednom su kod svih prisutnih počeli pištati Geigerovi brojači – vrijednost radijacije je prvi put od dolaska u zonu isključenja prešla granicu od 0,30 μSv! U tom trenutku obuhvate vas istovremeno uzbuđenje i osjećaj nelagode te shvatite da radijaciju možda ne vidite, ali zahvaljujući ovim spravicama definitivno možete da je čujete! Na sigurnoj udaljenosti od oko kilometar od elektrane, pravimo kratku pauzu na otvorenom. Pravim par obaveznih fotografija s brojačem koji pokazuje nivo radijacije 1,20 μSv u prvom planu i lukom iznad reaktora 4 u drugom. Nivo radijacije ni tada nije bio naročito visok, ali je bio dovoljno visok da se uzbuđenje umnogostruči.

Taman kad smo dobili ovu adrenalinsku injekciju, naša vodička Ada nam je kazala da je vrijeme za ručak. Upućujemo se u lokalnu menzu, koja izgleda jednako kao sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je primila svoje prve korisnike, uveliko podsjećajući na menze za radnike fabrika širom socijalističke Jugoslavije. Tamo se hrane skoro svi koji borave u černobilskoj zoni: policija, vojska, drugo osoblje koje je tu po zadatku i, naravno, turisti. Hrana je začuđujuće dovoljno ukusna, premda jednostavna, a čaša kompota od šljiva podsjetila me na djetinjstvo i kod nas već pomalo zaboravljeni hošaf koji su nekada u vrijeme kada je elektrana radila punom parom pripremale naše nane.

Nakon pauze za ručak, prilazimo nuklearnoj elektrani i reaktoru broj 4. Danas je on prekriven velikim metalnim lukom čija je gradnja završena 2018. godine, a koju je finansiralo 40 zemalja svijeta. Luk dužine 260, širine 165 i visine 105 metara težak je 31.000 tona, koštao je 2,1 milijardu eura i u svojim njedrima čuva ne samo reaktor broj 4 nego i čelično-betonski sarkofag kojim je 1986. reaktor prvobitno prekriven kako bi se pod kontrolu stavila radijacija koja je izbijala iz samog reaktora, a čiji je učinkoviti životni vijek od tridesetak godina došao svom kraju. Ovaj luk, najveći pokretni ikada izgrađen, napravljen je pored samog reaktora 4, a kasnije na šinama jednostavno navučen preko njega i sarkofaga. Dovoljno je velik da se ispod njega sakriju fudbalski stadion, Kip slobode ili nekoliko desetina autobusa, a svijet bi od neželjene radijacije trebao štititi barem narednih 100 godina. Zahvaljujući njemu, danas možete bez straha stati pored spomenika podignutog u čast radnicima koji su radili na izgradnji originalnog sarkofaga, na svega 300 metara od samog reaktora, uz prisustvo radijacije od „svega“ 1,08 μSv. Sama pomisao na katastrofu, živote i napore uložene u saniranje iste i činjenicu da danas stojite baš tu, dovoljno sigurni, nikako ne mogu da vas ostave ravnodušnim.

Ipak, kulminacija cjelodnevne posjete zoni radijacije nisu ni elektrana ni grad Černobil, nego posjeta Pripjatu (ukrajinski: Припять), gradu izgrađenom 1970. godine kako bi bio dom svima onima koji rade u elektrani i oko nje. Za sovjetske pojmove, bio je to nov i moderan grad, sa svim potrebnim sadržajima, poput hotela, tridesetak restorana, kino sala, tri doma kulture, tri bazena, dva stadiona, dvadesetak osnovnih i srednjih škola i vrtića… U vrijeme katastrofe imao je skoro 50.000 stanovnika, uglavnom mladu i sretnu populaciju koja je imala nesvakidašnju priliku biti dobro plaćena u odnosu na tadašnji standard za rad na nečemu potpuno novom. Dok su mladi bračni parovi širom SSSR-a bili na listama čekanja za iznajmljivanje državnih stanova koje su podrazumijevale čekanje od pet do deset godina, u Pripjatu su dobijali stanove odmah po dolasku u grad.

Danas? Danas je Pripjat bukvalno grad duhova, potpuno napušten, bez šansi da oživi u narednih 300 do 20.000 godina, ovisno o tome da li procjene vrše Ukrajinci ili međunarodne institucije. Za razliku od ravnice oko elektrane, koja je više puta preorana i tretirana smjesama tajnog sadržaja kako bi se smanjila radijacija tla, Pripjat je bilo mnogo teže očistiti od radijacije. Zato je ona u njemu veća nego kod same elektrane, a na pojedinim mjestima i sâm sam izmjerio nivo radijacije od preko 40 μSv! Podsjetimo se, prihvatljiva vrijednost je 0,30 μSv. Zbog toga, u Pripjatu Geigerovi brojači ne prestaju da oglašavati se niti jednog trenutka, čak i kada zađete u ostatke stambenih zgrada. Nakon početnog uzbuđenja što ih čujete, s vremenom njihovo oglašavanje prerasta u pravi mali napad na vaše čulo sluha, baš kao što radijacija napada vaš organizam.

Svugdje u černobilskoj zoni radijacije, a posebno u Pripjatu, strogo je zabranjeno dodirivanje bilo kakvih površina. Ovdje ne smijete sjesti na trotoar, nasloniti se na ogradu, ili jednostavno okliznuti se, pasti i razbiti koljeno. Jer svaki dodir sa površinom oko vas bi predstavljao rizik „podizanja“ čestica radijacije koje ne vidite, a zbog kojih možda ne biste mogli napustiti zonu isti dan i sigurno se vratiti u komociju vaše kijevske hotelske sobe.

Pripjat je posebno zanimljiv zbog lokacija na kojima možete napraviti fotografije za pamćenje, poput najtužnijeg vrtuljka na svijetu, nakon testne vožnje nikada zvanično stavljenog u upotrebu kako je planirano 1. maja 1986. jer se nuklearna katastrofa dogodila 26. aprila. Tu su i druge lokacije, poput gradskog stadiona, bazena, robne kuće. Iako je ulazak u objekte zvanično zabranjen, na svoju odgovornost i krišom možete obići i učionice lokalnih škola, igraonice vrtića, ordinacije bolnice ili jednostavno neke od stanova. Svi ti objekti su danas devastirani. Njihova urbana strana povlači se pred snagom prirode. Nekada lijepe uredne ulice postaju sve manje prohodna džungla naseljena insektima gigantskih razmjera i životinjama koje slobodno lutaju u potrazi za hranom. Ono što nije uništila priroda, devastirala je ljudska pohlepa.

Naime, sovjetskim vlastima je prvo trebalo vremena da shvate razmjere i moguće posljedice onoga što se desilo. Kada su ih shvatili, 50.000 ljudi u radijusu od 30 kilometara oko nuklearke su evakuirali 36 sati poslije katastrofe u razmaku od – tri sata. Poslije evakuacije stanovnika Pripjata, kojima je s ciljem neizazivanja panike rečeno da će se za koji dan vratiti doma i da stoga ne nose ništa osim ličnih dokumenata, odjeće koja će im biti dovoljna da se presvuku jednom ili dvaput i malo hrane, „za puta“, njihova imovina je postala metom, prvo pohlepnih policajaca koji su osiguravali područje, a kasnije i drugih koji su u Pripjatu vidjeli priliku da se opskrbe novom odjećom, televizorom ili komadom namještaja, ne shvatajući te 1986. rizik izlaganja radijaciji. Jer ne zaboravimo, prije ove nuklearne katastrofe, svijet nije vidio ništa slično, izuzev američkih nuklearnih bombi bačenih na Hiroshimu i Nagasaki u potpuno drugačijim okolnostima.

U povratku iz Pripjata je uslijedilo zaustavljanje na dva checkpointa, koje je podrazumijevalo prolazak kroz posebne skenere kojima se provjerava da li na tijelu ili odjeći imate čestice radijacije u opasnim količinama, ali i priliku da kupite neki suvenir sa ovog jedinstvenog mjesta.

Od mnogo mojih putovanja, ovo najneobičnije je tako došlo svome kraju. Nekada grad sretnih mladih ljudi pretvoren u pravu džunglu koja bukvalno izbija iz zidova i asfalta, Pripjat i obližnja nuklearna elektrana Vladimir Iljič Lenjin u Černobilu predstavljaju nevjerovatnu kombinaciju ljudskog genija i fatalne pogreške, hrabrosti običnih ljudi i interesa onih koji odlučuju, strogog državnog aparata i istovremene aljkavosti onih koji ga čine, ljudske želje da sve podredi sebi i snage prirode da mu uzvrati mnogo jačom mjerom kad se on najmanje nada. Mnogo više od jednodnevne posjete ili adrenalinskog izleta, Pripjat i Černobil su velika životna lekcija da trebamo biti zahvalni na svemu što u životu imamo i na svakom danu u kojem uživamo u blagodatima kojima smo okruženi, jer dovoljan je samo trenutak da ostanemo bez svega što u životu smatramo vrijednim.