Holodomor: Vječni motiv Ukrajine u borbi za nezavisnost

Zašto Ukrajina očajnički želi ostati nezavisna od Rusije? Zar nisu Ukrajinci i Rusi isto!? Mnogi poznanici me to pitaju kao osobu koja je proteklih godina posjetila i Rusiju i Ukrajinu. Na svojim putovanjima nailazim na mnogo radosnih, ali i tužnih priča o kojima svjedoče razni spomenici. Jedan od najtužnijih sa još tragičnijom pozadinom na koje sam naišao nalazi se u Kyivu, glavnom gradu Ukrajine, zemlje koja je samo u proteklih stotinu godina doživjela tragedije kakve su dovoljne za cijelo čovječanstvo.

Na ulazu u spomen-park historijskom događaju kojeg Ukrajinci zovu Holodomor (Gladomor) nalazi se skulptura veoma mršave djevojčice izuzetno tužnog pogleda koja u rukama drži nekoliko klasova žita. Iza njenih leđa je Svijeća sjećanja, spomenik s detaljima koji podsjećaju na autentični vez koji se može naći na tradicionalnim ukrajinskim nošnjama. Ali šta je Holodomor i koji zločin ovaj spomenik uopće obilježava?

Po završetku Prvog svjetskog rata Ukrajina je bila nezavisna država, ali ju je Sovjetski savez 1922. “usisao” u zajednicu sovjetskih država. Ukrajinci, koji su se i tada smatrali srednjoevropskim narodom poput Poljaka, a ne istočnoevropskim poput Rusa, pokušavali su vratiti Ukrajini njenu nezavisnost. Ne želeći izgubiti kontrolu nad glavnom žitnicom Evrope, Staljin je 1932. pribjegao jednom od najgnusnijih oblika terora nad jednim narodom. U procesu nacionalizacije, ukrajinskim seljacima je oteo žitorodnu zemlju, ali i sve njene prinose, kreirajući tako vještačku glad. Cilj je bio “naučiti Ukrajince pameti” kako se više ne bi suprotstavljali službenoj Moskvi. Tako je narod koji je proizvodio najviše žita u Evropi ostavljen bez mrve hljeba. Vrhunac Holodomora je bio u proljeće 1933. U Ukrajini je tada od gladi umiralo 17 ljudi svake minute, preko 1000 svakog sata, a gotovo 24500 svakog dana! Ljudi su od gladi bukvalno umirali po ulicama, putevi između gradova i sela bili su pod strogom kontrolom snaga tajne policije, a cijela Ukrajina je bila u blokadi, usljed čega se vijesti o zlu kojem je njen narod bio izložen nisu mogle proširiti.

U ispražnjena ukrajinska sela Staljin je kasnije naselio rusko stanovništvo. Prilikom narednog popisa, bio je vidan veliki manjak populacije, a neka sela su kompletno iščezla. Stoga je sovjetska vlast poništila popis, uništila popisnu dokumentaciju, a popisivači su streljani ili poslani u gulag, kako bi se sakrila istina. No neki podaci su ostali neskriveni i kasnije su poslužili kao dokazi u rasvjetljavanju istine. Primjera radi, smrtnost u Kijevskoj oblasti tokom 1933. iznosila je 179 ljudi na 1000 stanovnika, a u godinama nakon Holodomora iznosila je “svega” 7 ljudi na 1000 stanovnika, jasno ukazujući na užasne efekte sovjetske politike po život Ukrajinaca.

U Holodomoru je tokom 1932-1933. glađu ubijeno između sedam i deset miliona ljudi, više nego Jevreja u Drugom svjetskom ratu. Njihov otrovni gas bila je glad. Njihov Hitler bio je Staljin. Njihov holokaust bio je Holodomor. Za njih je fašistički Berlin bila sovjetska Moskva, a koncentracioni logor im je bio Sovjetski savez. Danas 28 država svijeta klasificiraju Holodomor kao genocid, a o njemu niste mogli učiti u školi jer skoro svi dokazi su uništeni, a žrtva je decenijama bila ućutkana i donedavno nije imala pravo glasa.

Holodomor možda jeste privremeno slomio ukrajinski otpor, ali je želju za nezavisnošću Ukrajine od Rusije učinio vječnom. I to je samo jedan razlog zbog kojeg Ukrajinci i Rusi nisu isto. Put do slobode i nezavisnosti može biti veoma dugačak i težak, naizgled beskrajan. Znaju to ljudi u Ukrajini, znamo to i mi u Bosni i Hercegovini. Najvažnije je na tom putu ne posustati jer i život u zlatnoj krletci je ropstvo ako nemaš slobodu.