Stranci ne zaboravljaju naše heroje, a mi?

Nakon pada srednjevjekovne Bosne pod osmansku vlast, za stanovnike zemlje koju danas zovemo Bosnom i Hercegovinom su uslijedila stoljeća života pod okupacijom i u okviru drugih državnih tvorevina. Izredala su se više od četiri stoljeća u sklopu Osmanskog Carstva, četiri decenije života pod okupacijom Austro-Ugarske, zatim dvije decenije pod vlašću Kraljevine Jugoslavije, pa okupacija od strane nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu i, konačno, 47 godina u okviru SFRJ, prije nego je Bosna i Hercegovina napokon vratila svoju nezavisnost i suverenost u proljeće 1992. U tih 529 godina života pod tuđom zastavom, njeni stanovnici su često sudjelovali u ratovima ginući za tuđe prijestolnice. Upravo takvu sudbinu dijelili su i oni o kojima govori ova priča.

U selu Nagyharsány (Nađharšanj) na jugu Mađarske, nedaleko od turistički poznatog mjesta Harkány (Harkanj), a svega 11 kilometara od graničnog prijelaza Beremend i granice s Hrvatskom, danas se nalazi jedno veoma atipično groblje posvećeno vojnicima stradalim u Prvom svjetskom ratu. Uredno označeno na Google Maps, od reformatorske crkve u središtu naselja je udaljeno svega par stotina koraka, u zaleđini ulice Kolónia. Na ulazu u groblje, iznad jednostavne metalne kapije ukrašene s deset ljiljana, nalazi se današnji moto Mađarskih odbrambenih snaga A hazáért – Za domovinu. Ali, iznad ovog natpisa, umjesto amblema mađarske vojske kojeg biste očekivali, stoji zlatni ljiljan, jer ovo groblje nije bilo kakvo, nego Groblje heroja Bošnjaka.

Ovdje je svoje posljednje počivalište pronašlo 487 vojnika. Iako je jasno uočljivo da njihovi nadgrobni spomenici nisu identični, jer oni namijenjeni muslimanima na vrhu imaju oblik fesa, a oni koji označavaju grobna mjesta katolika ili pravoslavaca na vrhu imaju križ, svi su nazvani samo jednim imenom – Bošnjaci. Za vlasti Austro-Ugarske, svi stanovnici Bosne i Hercegovine bili su Bošnjaci, bez obzira na vjersku pripadnost, pa su tako i vojnici koji su regrutovani u Bosni i Hercegovini smatrani pripadnicima jedne nacije. O tome pored simbola iznad ulazne kapije svjedoči i spomen-ploča na koji piše:

„U spomen hrabrim Bošnjacima, žrtvama Prvog svjetskog rata, preminulim daleko od kuće i ovdje sahranjenim. Postavila samouprava mjesta Nagyharsány uz potporu Ministarstva odbrane Republike Mađarske.“

Pored nje nalazi se i ploča s natpisom:

„Veliko vam hvala za obnovu i održavanje mjesta vječnog počinka našoj braći Bošnjacima daleko od svoje domovine Bosne i Hercegovine. Islamska zajednica Bošnjaka u Mađarskoj – Harkány.“

Bošnjaci su u okviru Austro-Ugarske monarhije bili poznati po velikoj hrabrosti i požrtvovanosti. One su ovjekovječene i kroz vojni marš kompozitora Eduarda Wagnesa Die Bosniaken Kommen (Bošnjaci dolaze) iz 1895. Od svih zemalja izvan današnje Austrije i Mađarske koje su bile pod kontrolom Monarhije, najviši procent regrutacije bio je upravo u Bosni i Hercegovini.

No Prvi svjetski rat je bio daleko od romantiziranih viteških borbi. Vojnici su pored sudjelovanja u bitkama često bili izloženi gladi, neuhranjenosti, hladnoći, nedostatku odgovarajuće odjeće i obuće, raznim bolestima, a pored toga ratovali su daleko, predaleko od svojih domova. I umirali su od svega toga. Mnogi su umrli teškom smrću, dajući najvrednije što su imali – svoj život – za državu u kojoj su tada živjeli. Državu koja je istovremeno bila i njihova i tuđa.

Na ovom mjestu nemoguće je ne prepoznati raznolikost koja je Bosnu i Hercegovinu krasila stoljećima. Bajrović, Bojanić, Ćutuk, Duraković, Garibović, Hamulić, Hanić, Jovanović, Lukić, Majstorović, Maričić, Marković, Mujkanović, Mulalić, Sadiković, Tabaković, Talić… samo su dio prezimena palih vojnika. Neki od spomenika su ukrašeni sabljom, a svi ovdje ukopani vojnici poginuli su 1917. ili 1918. Prema historijskim izvorima, u prosjeku su imali oko četrdeset godina, što znači da su iza većine njih vjerovatno ostale supruge i djeca koji su se nakon gubitka svojih supružnika i očeva odjednom našli unutar granica jedne druge, novonastale države, koja nije priznavala žrtvu njihovih najmilijih, dok je ona za koju su se oni borili jednostavno nestala.

A malo je nedostajalo da i ovo groblje nestane. Prije nekoliko godina, lokalni poduzetnik htio je ovu parcelu iskoristiti za proširenje svog kamenoloma. Srećom, Islamska zajednica Bošnjaka Harkánya i lokalni stanovnici su ustali protiv takve ideje i zatražili podršku Ministarstva odbrane Mađarske u očuvanju groblja. Ono je odgovorilo ne samo time što ga je zaštitilo nego i tako što im od 2017. pruža podršku u njegovom uređenju i održavanju.

Groblje heroja Bošnjaka Nagyharsány je velika lekcija iz koje se može naučiti mnogo toga. Ono je svjedočanstvo odanosti bosanskohercegovačkog čovjeka zemlji u kojoj živi, čak i ako je riječ o zemlji koja je zapravo – tuđa. Potvrda je i višestoljetnog nacionalnog identiteta označenog imenom Bošnjak, koje je obuhvatalo sve ljude iz Bosne i Hercegovine bez obzira na vjeru, sve dok to ime nije potiskivano iz političkih razloga, naročito tokom većeg dijela prošlog stoljeća, kako bi se otvorio prostor za prodor nekih drugih nacionalnih odrednica.

View this post on Instagram

A post shared by Tarik Hadžiahmetović (@da_pole_star)

Ovo groblje podučava i kako se nove generacije trebaju brinuti o svom historijskom naslijeđu, naročito o onima koji su za slobodu države i njenih stanovnika dali svoje živote. Dok se u Mađarskoj brinu da otrgnu groblje vojnika iz Bosne i Hercegovine od zaborava, mi u Bosni i Hercegovini često zanemarujemo značaj onih koji su živote dali za našu vlastitu domovinu, nezavisnost i slobodu. Neki među nama se danas čak stide borbe protiv agresora od 1992. do 1995. ili je potcjenjuju i radije će obići spomen obilježja iz ranijih ratova tokom kojih smo ginuli za tuđe države. A upravo je ta posljednja borba omogućila našim građanima da nakon više od pet stoljeća više ne moraju ginuti za tuđa carstva, prijestolnice i zastave poput Bošnjaka koji su svoje kosti ostavili u Nagyharsányu. Kad se Mađari ne odriču žrtve naših vojnika, kako ćemo mi?

Koliko puta vam se dogodilo da vam srce zaigra u tuđini na spomen naše države ili njenih stanovnika? Siguran sam više od jedanput. Na poseban način, Nagyharsány je takvo mjesto na kojem vam srce počne kucati drugačije, čak i ako ni s kim ne razmijenite ni riječ, jer ovdje slika i tišina govore više od bilo kakvih riječi dok u vama bude pomiješana osjećanja sažaljenja i ponosa. Sažaljenja prema svima koji su kosti ostavili u tuđini dok su sanjali svoju Bosnu i svoj dom, ali i ponosa jer ovo mjesto poput naših stećaka govori o Bošnjaku, čovjeku koji stoji uspravno i ne povlači se čak ni kada se suočava sa smrću.